Paprat, omorika... ili oboje

  Davne 1963. donio sam omoriku iz Mokrog, visine tridesetak cm i posadio je pred kućon.  Sada je njezina visina nekih petnaestak metara, a obim na 1m visine oko 130 cm. Dugo vremena od kako se razrasla, pod njezinom krošnjom izuzev 
 korova ništa nije moglo da vegetira. Nisam neki stručnjak za hortikulture, al' pade mi na pamet paprat. U šumi, u hladovini, raste k'o luda, ništa joj ne fali makar sunca ne vidjela. Podkrešem omoru, donesem iz šume desetak strukova paprati i presadim ih u njezinoj sjeni..
Da rezimiram:

 Omoru ne bih posjekao, nema šanse... ipak  mojih ruku je djelo, a paprat...
možda u njoj neko ne vidi ljepotu, ali pri svakom dolasku kući doćeka me u svoj svojoj raskoši.