Mada sam mislio da sam završio sa blogom
za ovu godinu, prolazeći pored ''starog'' hrasta nisam mogao da ne napišem
nešto o njemu. Obično na drveće ne obraćamo pažnju dok ne ''nestane'', a ono, k'o i svaki živi stvor, živi svoj vijek. Poznamo se prilično dugo, a svakodnevno
prolazeći pored obradujem mu se kao najdražem
prijatelju. Kako i ne bih? Na mene su godine ostavile vidljiv trag, a on, ne
mijenja se. Isti je kao i prije mnogo decenija kada smo se prvi put sreli
samo... unakaziše ga malo prije nekoliko
godina, režući (iz ''nekih'' razloga) grane koje smetaju i koje ne.
Bila su još tri njegova
vršnjaka, dole ispod Alipašine ulice prema Zetri. Sada tek vidim da je samo jedan
morao da strada jer je samo on smetao. Čudni su ljudi, kada nešto grade,
posijeku i poravnaju sve. Imaju ''oni'' k'o neku svoju viziju gdje treba šta da
raste?
Pa gdje ćeš bolan sjeći
zdravo drvo koje ima preko sto godina, nikome i ničemu ne smeta, a još su
vijekovi pred njim!?
Tako i ovom svom
ljepotanu želim dugovječnost i da još mnoge generacije prolaze pored, diveći mu
se!
Još jednom – SRETNA NOVA GODINA!
