Hrast

     Mada sam mislio da sam završio sa blogom za ovu godinu, prolazeći pored ''starog'' hrasta nisam mogao da ne napišem nešto o njemu. Obično na drveće ne obraćamo pažnju dok ne ''nestane'', a ono,  k'o i svaki živi stvor,  živi svoj vijek. Poznamo se prilično dugo, a svakodnevno prolazeći pored  obradujem mu se kao najdražem prijatelju. Kako i ne bih? Na mene su godine ostavile vidljiv trag, a on, ne mijenja se. Isti je kao i prije mnogo decenija kada smo se prvi put sreli samo...  unakaziše ga malo prije nekoliko godina, režući (iz ''nekih'' razloga) grane koje smetaju i koje ne.

Bila su još tri njegova vršnjaka, dole ispod Alipašine ulice prema Zetri. Sada tek vidim da je samo jedan morao da strada jer je samo on smetao. Čudni su ljudi, kada nešto grade, posijeku i poravnaju sve. Imaju ''oni'' k'o neku svoju viziju gdje treba šta da raste?

Pa gdje ćeš bolan sjeći zdravo drvo koje ima preko sto godina, nikome i ničemu ne smeta, a još su vijekovi pred njim!?

Tako i ovom svom ljepotanu želim dugovječnost i da još mnoge generacije prolaze pored, diveći mu se! 

         Još jednom –  SRETNA NOVA GODINA!